Razgovor sa prof. dr Lemeš Samirom – legendom zeničke IT scene

 

Napisala: Amila Heralić

Kao zeničko, programersko udruženje, ZeForge nastoji promovisati zeničku IT scenu, ali i sve ljude koji su utjecali i koji i dan danas pozitivno utječu na razvoj iste. Slobodno možemo reći da je velikan zeničke IT scene uvaženi profesor Samir Lemeš, koji je u raznim sferama uzor mnogim ljudima. Trenutno obnaša funkciju profesora, dekana i šefa katedre za Softversko inženjerstvo pri Politehničkom fakultetu Univerziteta u Zenici, a našu ZeForge ekipu je svojom osebujnom biografijom potaknuo da i sa vama podijelimo crtice iz njegovog života. 

 

Ovo je priča o čovjeku koji je od svog djetinjstva svojim djelima pokazivao da je rođen za velike stvari. Ovo je priča o čovjeku koji je učinio i čini velike stvari za Zenicu. Ovo je priča o profesoru Samiru Lemešu. 

 

Rani počeci 

Već od osnovne škole, profesor Lemeš pokazivao je svoju naklonost ka nauci, ne dozvoljavajući svom  prosjeku da silazi ispod 5.0. Upravo ta njegova dosljednost i predanost znanju, kasnije su oblikovale njegovu budućnost. 

Već u ranoj dobi naučio je čitati, te se često gubio u svijetu knjiga, koji je bio smješten u njegovoj kući. Svoja jutra započinjao bi obrazovnim programom koji je poticao njegovu radoznalost. 

Osvojivši treće mjesto na Saveznom takmičenju matematičara u Jugoslaviji, koje se održalo 1970-ih godina, dokazao je svoju iznimnu matematičku nadarenost. Ističe kako je imao nastavnicu koja je sve učinila da zavoli matematiku. Treće mjesto dijelio je sa svojim drugom Franjom, koji danas živi u SAD. 

 

Nakon završetka srednje građevinske škole, osjetio je snažnu želju da upiše studij građevine i ostvari svoj san o izgradnji hidrocentrala. Bio je uvjeren da želi graditi nešto veliko i važno za društvo. Položio je bez problema prijemni ispit na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. 

Prije polaska na fakultet, dobio je poziv za služenje obaveznog vojnog roka u JNA, u Ljubljani. Nakon povratka iz JNA, aplicirao je za smještaj u studentskom domu u Zagrebu, ali s obzirom na to da nije ispunio ekonomski kriterij (jer je plata njegovog tate, sa srednjom stručnom spremom, koji je jedini radio u porodici, bila “prevelika”), nije mogao dobiti mjesto u studentskom domu, pa je ipak ostao u Bosni i Hercegovini. “Tada nisam znao da treba lagati da nemamo nikakvih primanja”, za ZeForge, kroz smijeh govori profesor Lemeš 

Dok je profesor Lemeš služio vojni rok, njegov otac je štedio novac za sinovo studiranje u Zagrebu. Znajući to, profesor Lemeš je mudro iskoristio tu činjenicu u trenutku kada mu je otac rekao da nemaju dovoljno novca ni za njegov studij na Građevinskom fakultetu u Sarajevu, ucijenivši oca da će ga poslušati i upisati Mašinski fakultet u Zenici, ako mu od tog novca kupi računar! 

“Tada je bilo teško kupiti računar, jer ih u Jugoslaviji nije bilo u slobodnoj prodaji. Ja sam taj svoj prvi Commodore 128 nabavio preko rođaka iz Njemačke. Commodore 128 je u ta doba bila prava zvijer…”, prisjeća se profesor Lemeš. 

Iako je studirao mašinstvo, stalno se bavio računarima i informatikom. U svojoj svestranosti, ipak nije zapostavio svoj studij, čemu u prilog ide činjenica da je svoje godine studija završavao u mjesecu junu, kao i činjenica da je njegov prosjek po završetku fakulteta bio preko 9,5. 

U junu 1993. godine diplomirao je na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Zenici. 

Samo pet dana poslije diplomiranja, mobilisan je u MUP, tačnije u rezervni sastav policije. Tokom razgovora, utvrdili su da njegovo znanje o računarima može uveliko doprinijeti razvijanju sistema komunikacija, na čemu je MUP tokom tih ratnih dana radio. 

“Kada su me pitali šta znam da radim, rekao sam da znam raditi s računarima. Rekli su mi ‘baš dobro, jer mi trenutno razvijamo sistem komunikacija’. Radio amateri i Amerikanci dosta su pomogli da se uspostavi sistem komunikacija u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine sa radio modemima. To je bila preteča današnjih bežičnih računarskih mreža, kojih tada nije bilo. Na računarima se radilo šifriranje, kodiranje depeša koje su se slale malim modemima spojenim na radio stanice. Dobio sam zadatak da obučim ljude u policijskim centrima veze kako da koriste računare. Tada je to bio operativni sistem MS DOS, i sve se ručno radilo.”, rekao je za ZeForge profesor Samir Lemeš. 

Prilikom pripremanja kursa o korištenju računara koji je realizovan te 1993. godine, koristio se knjigama, a ponajviše onom koju je posudio od svog druga Saše. “Znali su da volim čitati i istraživati, ali tada skoro da nije bilo knjiga o računarima. Tako sam pokucao na vrata svog druga Saše, i tako saznao od njegove mame da je on otišao u Njemačku. Pozvala me u kuću i rekla da sam uzmem knjigu koju god želim. To je bio glavni materijal za pripremu kursa računara, i ne znajući da će pisanje knjiga, priručnika i udžbenika biti jedna od mojih najvećih prekupacija.” 

Još dok je bio mobilisan u MUP-u, 1996. godine su ga angažovali na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Zenici kao asistenta-spoljnog saradnika, tako da je popodne radio na fakultetu i predavao informatiku, a prije toga je radio u MUP-u. 

U MUP-u je ostao sve do polovine juna 1996. godine, i do tada je uspostavljen čitav sistem veza. “Tu je bilo zanimljivih doživljaja. Bilo je interesantno i lijepo, a najegzotičnija sjećanja me vežu za Gornji Vakuf, u kojem su struju za računare dobijali iz mini hidrocentrala na obližnjem potoku koje su pravili od motora iz veš mašina. Pod dejstvom raketnih bacača sa Makljena razvlačili smo antene za radio stanice, osposobljavali računare i pravili sistem veza”, prisjeća se prof. Lemeš.  

Nakon tog perioda života, uslijedio je period tokom kojeg je aktivno držao kurseve računara u raznim organizacijama. 

“U UMCOR-u sam upoznao dosta mladih ljudi kojima je prvi susret sa računarima bio upravo tu. UMCOR je američka organizacija koja je tada nabavila oko 6 računara, te su sva djeca iz Zenice dolazila na kurseve računara i grafičkog dizajna. Moj koncept rada s djecom je bio takav da sam im prvo uvijek davao da igraju igrice kao što je Scorched Earth. Ma to je bila pomama. Čak su dolazila djeca s upitima samo da gledaju s vrata sve to što se dešavalo, jer nije bilo dovoljno mjesta da primi sve zainteresovane. I upravo među tom djecom koja su dolazila na kurseve, bili su današnji uposlenici velikih svjetskih kompanija poput Amazona, Facebook-a, a neki imaju svoje IT firme”, rekao je za ZeForge prof. Lemeš 

 

 

S obzirom na to da je profesor u to vrijeme, kad je tek počela masovna primjena računara, dobijao mnogo upita o načinima korištenja računara, odlučio je napisati priručnik pod imenom “PC nije bauk”. 

 

PRIRUČNIK ZA RAČUNARE “PC NIJE BAUK” 

Nakon što je napisao priručnik za računare, krenuo je u potragu za izdavačem. Dom štampe nije bio zainteresiran. Također, ni časopis Ljiljan, čija je redakcija tada bila u Zenici. Čak ni Naša riječ, u kojoj je njegov otac radio, nije bila zainteresirana, jer su rekli da im se ne isplati izdavanje te knjige. 

U međuvremenu je raspisan konkurs za upis na postdiplomski studij na Mašinskom fakultetu u Zenici. Iako je bio asistent na tom fakultetu, ipak je morao platiti školarinu. Imajući u vidu da je njegova plata, koju je zarađivao radeći u MUP-u, iznosila 20 KM plus dvije šteke cigareta, premda je bio nepušač, odlučio je posuditi 1500 KM od komšije mesara. Njegova mama se zabrinula oko vraćanja tog duga. 

“Mama se, onako vidno zabrinuta, pokupila i otišla kod tadašnjeg muftije Halila Mehtića, a da ja za to nisam ni znao. Pokucala je na vrata i rekla da joj sin želi upisati postdiplomski studij, te je dodala da je on napisao knjigu koju niko neće da štampa. Tražila je od njega pomoć, ali naglasila da njen sin nije baš neki vjernik i da ne dolazi u džamiju. Muftija je rekao da to nema nikakve veze, te joj rekao da me pozove da dođem do njega. Pokazao je i svoju ljudsku širinu ali i poduzetnički duh. Vrlo brzo smo se dogovorili da muftijstvo odštampa i prodaje tu knjigu, a da iz zarade vratim dug za školarinu. Na taj način je nastala knjiga “Priručnik za računare – PC nije bauk”, odštampana u 3000 primjeraka, za kojima je bila pomama. Kad su rasprodali kompletan tiraž, muftija je predložio da se štampa još, ali sam mu rekao da se ta tehnologija prebrzo mijenja, te da bi, umjesto o DOS-u, trebalo napisati priručnik za Windows.” 

Nažalost, kada je završio drugo izdanje knjige, javio se muftiji kako bi mu saopštio da je druga knjiga spremna za izdavanje, ali muftija mu je rekao da je zakasnio jer je samo dan prije toga smijenjen sa funkcije. 

“Moj kolega i prijatelj Muhamed Mujičić tada je radio u jedinoj prodavnici računara u Zenici, Autotech, koju je držao Kemal Ključanin. Sklopili smo dogovor da oni štampaju knjigu i dijele je kao priručnik uz njihove računare. Tako je nastala knjiga ‘PC nije bauk 2’, koja se veoma brzo rasprodala”. Poslije je napisao i treću knjigu iz te serije namijenjene ljudima koji su željeli učiti nešto o korištenju računara. 

Od oktobra 1996. na Mašinskom fakultetu u Zenici zaposlio se kao asistent, i to na jedinom predmetu iz kojeg je imao ocjenu manju od 8, i zbog koje nije mogao iskoristiti mogućnost završetka dvije godine u jednoj godini studija, iako mu je ukupni prosjek ocjena bio preko 9,5. 

Pored toga što je bio asistent, na fakultetu je bio Katica za sve, bio je sistem inženjer. “Svi su me viđali na fakultetu s kliještima za razvođenje mrežnih kablova. Prvi web i e-mail Linux server na fakultetu bio je kod mene u kancelariji, registrovana je domena mf-ze.unsa.ba jer je tada Mašinski fakultet bio dio Univerziteta u Sarajevu”, rekao je za ZeForge prof. Samir Lemeš. 

“1997. godine počela se uspostavljati se akademska mreža BiH. Slovenija je 1998. i 1999. godine imala projekat kojim su doveli broadband internet, sa za to vrijeme nevjerovatno brzih 2 Mbps. Zbog tog brzog interneta kod mene su dolazili svi da nešto obave. Svi oni što su dolazili u UMCOR na moje časove, dolazili su i tu. Od hard diskova iz tih računara koje sam održavao, napravio sam instalaciju koju sam stavio u svoju kancelariju na fakultetu.” 

Na katedri na kojoj je magistrirao, nije bilo mjesta za više informatičara, te se, kako kaže, sklonio “da ne smeta” i odlučio baviti mjernom tehnikom. U tom periodu, IT je ostavio po strani, te se počeo baviti mašinstvom, iako mu ono nije bilo drago kao što su to bile informatika i računari. 

 

Put do sticanja doktorske titule 

Kako bi mogao nastaviti raditi na fakultetu, morao je odbraniti doktorsku disertaciju. Ispostavilo se da je doktorat tada bilo jeftinije raditi u Ljubljani, nego na fakultetu čiji je bio uposlenik. “Iako sam radio na UNZE, nisam imao nikakve privilegije.”  

Na nagovor profesorice kod koje je bio asistent, prijavio je svoj doktorat u Ljubljani. “Prijedlog teme poslao sam an e-mail profesoru iz Ljubljane, koji mi je vrlo brzo odgovorio da mu se prijedlog sviđa i da pristaje da mi bude mentor.” 

Nakon toga, nagovorio je i svog druga da i on prijavi doktorat u Ljubljani. Saznali su da postoji fondacija u Sloveniji koja finansira magistarske i doktorske radove studenata sa prostora bivše Jugoslavije, a koji studiraju u Sloveniji, te su aplicirali. Zahvaljujući toj okolnosti, njegov doktorat je praktično bio besplatan. S obzirom na to da je tema doktorata bila kombinacija 3D skeniranja i računarskih simulacija, odlazio je u Celje da tamo obavi istraživanja, jer su tada samo oni imali 3D skener. 

“Doktorat sam radio na engleskom jeziku, sažetak je bio na slovenačkom, prezentacija na engleskom, pričao sam na bosanskom, a 6 članova komisije mi je postavljalo pitanja na slovenačkom jeziku.” Nažalost, snimak te moje odbrane ne postoji, jer je moja supruga kliknula na fotografisanje, umjesto na snimanje”, kroz smijeh govori prof. Lemeš. 

 

Nakon petogodišnje posvećenosti doktorskom radu, uslijedila je nostrifikacija diplome koja je trajala godinu dana, i nakon toga profesor Lemeš postaje docent na Univerzitetu u Zenici, na kojem danas ima zvanje redovnog profesora.  

 

Ulazak u svijet ekologije 

Nakon što je doktorirao 2010. godine, počeo se zanimati za ekologiju. “Tata mi je umro u aprilu 2009. godine, jer je kao dijabetičar teško podnio vakcinu protiv gripe, koju je primio prvi puta u životu”. Te 2009. godine, tek je počela integralna proizvodnja u željezari. “To me iziritiralo, te potaklo da se počnem zanimati za Eko forum koji je osnovan u decembru 2008. godine.” 

U decembru 2009. godine otišao je na javnu tribinu koju je organizirao Eko forum, te je pitao kako on može doprinijeti radu Eko foruma. “Predložio sam da im besplatno napravim web stranicu, jer sve to što rade bilo je super, ali nije bilo vidljivo online.” Nakon što su prihvatili njegovu ponudu, izučavanje ekologije je bilo nužno kako bi uopće mogao izraditi stranicu, te se tako još više zainteresirao za ekologiju. 

 

“Eko forum su osnovali stariji ljudi sa puno znanja, te sam od njih učio. Oni su svoje znanje nesebično dijelili, te su tražili da na nekog prenesu to znanje, jer ih jednog dana neće biti… Kada se radila okolinska dozvola za Mittal, tri čovjeka su razumjela o čemu se tu zapravo radi. Nažalost, toliko je malo ljudi koje to zanima, te kada izađe nacrt okolinske dozvole, nema nikog da to čita i analizira. Nisam ja školovani ekspert, ali sam kroz rad sa već spomenutim ljudima mnogo naučio. Npr. kada se izdavala okolinska dozvola za toplanu, vidio sam da su oni u studiji utjecaja na okoliš, pogrešno preveli rečenicu iz evropskih dokumenata, u kojima piše da se koksni plin treba prečišćavati prije nego što se upotrijebi kao gorivo, a oni preveli da se koksni plin treba prečišćavati kad se koristi kao gorivo.” 

 

 

Od zagovarača ideje o osnivanju Softverskog inženjerstva u Zenici, do profesora na istom 

Inspirisan izazovima i neispunjenim potencijalom grada, profesor Lemeš odlučio je uzeti stvari u svoje ruke, te učiniti Zenicu gradom koji više neće biti prepoznatljiv samo po željezari, već i po IT sceni, na čijem jačanju, zajedno sa svojim istomišljenicima i kolegama na fakultetu, i to i dan danas radi. 

“Ne želim da sudbina Zenice bude željezara. Zenica zaslužuje razvijenu IT industriju, koja se može razviti sa vrlo malo ulaganja: dobar internet, nekoliko računara i ljudi.” 

Brzo su shvatili da svi koji žele raditi u IT industriji odlaze u druge gradove kako bi pronašli posao, ostavljajući Zenicu bez potencijala za razvoj. Ova spoznaja dovela je do stvaranja plana za pokretanje vlastitog studija koji će privući kompanije da otvore svoje urede u Zenici. 

I tako je nastala ideja o najatraktivnijem smjeru na Univerzitetu u Zenici. Bez obzira na nedostatak vlastite zgrade, veliki broj studenata prijavljuje se na ovaj studijski program (koji djeluje pri Politehničkom fakultetu) svake godine, svjesni da je IT industrija budućnost koja će dati novi sjaj njihovom gradu. 

Profesor Lemeš vjeruje da su uspjeli okupiti tim stručnjaka koji će biti temelj za razvoj IT industrije u Zenici. Njegov poziv da vrate ljude koji su otišli iz grada i privuku nove talente postao je ključna komponenta u stvaranju zajednice lokalnih IT stručnjaka. Njegova želja da privuče i poveže ljude iz različitih sfera dovela je do plodne suradnje s raznim organizacijama kao što su ZEDA, Impulsni kreativni centar, udruženjima Kreativci, Input centar, ali i saradnje sa našim ZeForge udruženjem. 

“Problem je na Univerzitetu u Zenici što, kad se nešto počne dobro raditi, oni koji u tome ne učestvuju budu ljubomorni. U bezbroj slučajeva se desilo da Univerzitet kupi neku laboratorijsku opremu i onda to služi samo za fotografisanje: nemoj da to iko koristi, hoću ja da budem šef, da budem glavni, da budem zvijezda i da mi se niko ne petlja u ono što radim. Ja se s tim ne slažem jer tako tjeramo kvalitetne kadrove. Ja želim privući što više ljudi, koga god mogu. Želim da se napravi taj pool of experts, da napravim tim stručnjaka koji će preuzeti na sebe odgovornost i praviti nove timove.” 

“Jedino zajedničkim naporima i ulaganjima možemo napraviti održivu IT industriju u Zenici”, izjavio je profesor Lemeš. Njegova vizija je potaknula i druge entuzijaste koji su otvorili svoje IT kompanije u Zenici i polako postaju dio ovog rastućeg tehnološkog ekosistema. 

Njegova vizija nije samo privući velike IT firme kao što je Amazon, već stvoriti vlastite domaće tehnološke divove koji bi mogli donijeti ekonomski procvat Zenici. 

Njegova odlučnost da preuzme vodeću ulogu u ovom razvoju svakako nije bila jednostavna. No, njegova strast za promjenom i vjerovanje da Zenica može biti epicentar inovacija motivira ga da radi naporno kako bi ostvario svoju viziju. 

Uz podršku nekih lokalnih institucija, zajednice i poduzetnika, vizionar Lemeš sanja o budućnosti u kojoj Zenica postaje sinonim za tehnološki napredak. Njegova odlučnost i entuzijazam postali su pokretačka snaga koja mijenja sudbinu ovog industrijskog grada i stvara novi, svjetliji put za buduće generacije. 

 

S kojim izazovima se susreće Softversko inženjerstvo? 

“Pored nedostatka prostora, nedostatak saradnika na fakultetu je prvi veliki izazov s kojim ćemo se suočiti”, kaže profesor Lemeš. “Mi smo namjerno išli na studij u konceptu 3+2 kako bismo gradili vlastite kadrove. Tako je počeo i FIT u Mostaru. Oni su krenuli s jednim ili dva profesora, te svi oni koji su počeli kao asistenti, kasnije su postali profesori.”

 

 

“Mi smo mogli sastaviti dvogodišnji stručni studij (kao što je to u Sarajevu izlobirala Bit Alijansa) i proizvoditi zanatlije za IT firme. Ali tu nema nas. Mi pravimo kadrove i za IT kompanije, ali naprosto moramo praviti i kadrove na kojima će počivati budući razvoj fakulteta”, istaknuo je profesor Lemeš.  “Moramo od ovih studenata izabrati one koji su kadri da uče i obučavaju druge. Sad je IT sektor odlično plaćen i nama je teško ponuditi nešto atraktivnije u odnosu na privatne firme. Recimo, ne možemo ponuditi ono što firme poput Agent Locator-a nude, a to je četverodnevna radna sedmica. Ne možemo dati veliku platu jer imamo ograničen budžet i stroga pravila trošenja. To je nešto na čemu moramo da radimo, kako bismo uspjeli zadržati ljude. U opticaju je da im damo veću slobodu kako bi se uz nastavu mogli baviti još nečim s ciljem namirenja te asistentske plate. To je recimo izazov s kojim se suočavamo i tu očekujemo podršku i vlasti, ali i podršku udruženja kao što je vaše ZeForge udruženje, ali i Bit Alijanse. Želimo da nam pomognete da zadržimo eksperte koji će obučavati nove kadrove, jer zašto bi se netko žrtvovao da bude asistent za 1200 KM kad može raditi za 3000 u IT kompaniji. Moram reći da nam je vlast u tome malo pomogla: oni koji nemaju izbor za asistenta ili višeg asistenta (jer nisu imali prosjek ocjena veći od 8) mogu, kao stručnjaci iz prakse, realizovati jedan dio nastave. Ranije je ta mogućnost bila ograničena na 30%, ali smo uspjeli izlobirati kod nadležnog ministarstva da se ta granica poveća na 50%. Na taj način smo omogućili da ljudi koji nisu imali visok prosjek ocjena tokom studija, a imaju vrijedna iskustva iz prakse, podijele svoja znanja i iskustva sa studentima. “

“Sve IT kompanije su dobrodošle kod nas, te ćemo rado uspostaviti saradnju sa svima onima koji nam se jave. Ja bih volio da ovdje vidim veliku IT kompaniju koja će napraviti zgradu fakulteta, na čijem će vrhu biti neki inkubator za IT kompanije ili pak neki tech centar te kompanije. Da bismo to napravili, mi moramo iškolovati barem 100 softverskih inženjera u Zenici, jer samo to može privući takve kompanije da investiraju u Zenicu”, izjavio je za ZeForge profesor Samir Lemeš. 

Na pitanje o tome šta misli o trendu mijenjanja karijera u smjeru IT-ja, bez formalnog obrazovanja iz te oblasti, profesor Lemeš je našoj ZeForge ekipi odgovorio sljedeće: “Znam dosta ljudi koji nisu završili fakultet, ali napravili su dobru karijeru u IT-ju. Ali gledajte, iako nisu završili fakultet, barem su počeli studirati. Oni su osnove i način razmišljanja naučili upravo na fakultetu. Rijetki su “fantomi” koji su krenuli od osnovne škole, spavali sa računarom, pa pravili softvere. Takvih je malo, takav je na primjer mali Nedim Fakić. Ali, svi oni koji su napravili uspješne kompanije, barem su krenuli studirati. Ljudi često govore da Bill Gates ili Mark Zuckerberg nisu završili fakultet. Ali ipak, oni su barem počeli studirati na Harvardu pa tek onda odustali. Izvini, idi godinu dana studiraj na Harvardu pa da te onda vidim, kroz smijeh govori profesor Lemeš. Nemojte odustati unaprijed. Probajte, ne morate završiti, ali barem počnite. Ti možeš napraviti karijeru u IT-ju i bez fakulteta, ali za dobru karijeru, dobar programer možeš biti samo ako savladaš matematiku, tehniku i algoritme koji se uče samo na fakultetu.” 

 

 

Unapređenje zaštite okoliša pomoću IT sektora 

“Postoji mnogo načina na koje se informacione tehnologije mogu povezati s unapređenjem zaštite okoline. U okviru Softverskog inženjerstva organizovali smo hackathon pod nazivom “IT rješenja protiv zagađenja”, s ciljem poticanja studenata da ponude softverska rješenja koja će pomoći u zaštiti okoline”, govori prof. Lemeš i dodaje da je jedan od ključnih problema s kojim se suočavamo zapravo nedostatak pouzdanih informacija o kvalitetu zraka. 

“Trenutno nemamo centraliziranu web stranicu koja pruža podatke o zagađenju zraka. Mladi entuzijasti, poput Nedima Fakića, već su pokušali riješiti ovaj problem razvojem vlastitih mobilnih aplikacija, ali za dugoročno održivo rješenje potrebna je podrška odgovarajućih institucija koje će osigurati redovno održavanje takvog informacionog sistema. Osim toga, prikupljanje i dijeljenje podataka također igraju ključnu ulogu. 

Simulacije i modeliranje su još jedan moćan alat. Kroz prikupljanje podataka o zagađenju možemo koristiti različite modele za stvaranje prognoza o kvaliteti zraka. Na primjer, u Sarajevu su proveli studiju o utjecaju visokih zgrada na strujanje zraka i zagađenje, a takva istraživanja su i kod nas potrebna kako bismo unaprijedili našu ekološku prognozu. Ovdje informacijske tehnologije dolaze do izražaja. 

Internet of Things (IoT) je također koristan alat za prikupljanje podataka. Uz pomoć IoT uređaja možemo pratiti različite parametre koji se odnose na okoliš i zagađenje. Također, IT rješenja mogu pomoći u optimizaciji potrošnje energije, što ima direktan utjecaj na zaštitu okoliša. 

Posebno važno područje primjene informacionih tehnologija je energetika, posebno kroz koncept pametnih mreža (smart grid). S obzirom na energetsku krizu koja je pogodila neke zemlje, poput Ukrajine, važno je da unaprijedimo našu energetsku efikasnost. Smart grid omogućava bolje upravljanje energetskim sistemima, smanjuje mogućnost zloupotrebe, te osigurava bolju raspodjelu električne energije kada je to potrebno. Kroz pametne uređaje i umjetnu inteligenciju, možemo optimizirati potrošnju energije i time smanjiti zagađenje okoline, kao i utjecaj na klimatske promjene. 

Također, informacione tehnologije mogu biti od velike koristi za zaštitu prirode. Primjerice, korištenjem dronova možemo pratiti krađu šuma i sprečavati ilegalne aktivnosti. Također, praćenje vodostaja i zaštita od poplava također su područja gdje IT rješenja mogu pružiti značajnu podršku. 

Važno je da se okrenemo budućnosti i koristimo moć informacionih tehnologija kako bismo zaštitili naš okoliš, umjesto da se bavimo prošlošću i političkim igrama. Kroz suradnju sa stručnjacima, institucijama i mladim inovatorima, možemo ostvariti značajan napredak u zaštiti našeg okoliša za buduće generacije.” 

 

Izazovi tokom karijere 

Prvi put se nostalgično sjetio što je želio studirati kad je imao predmet mehanika fluida. Kada je na početku trebao odabrati profesionalnu karijeru, razmišljao je profesionalizaciji svoje pozicije u MUP-u, ali na kraju je ipak odlučio ostati na fakultetu, pa čak i pokušati pokrenuti privatni biznis. 

Druga situacija koju profesor izdvaja kada je riječ o izazovima s kojima se susretao tokom svoje karijere, je vezana za izradu magistarskog rada. Kada je došao trenutak da radi magistarski rad, imao je problem s profesorom koji mu je opstruirao pomoć oko istraživanja, zavlačeći ga gotovo godinu i po i ne pružajući mu potrebnu dokumentaciju za završetak rada. Međutim, tek kada mu je (tada) asistent Lemeš saopštio da on uopće nema namjeru da nastavi svoju karijeru na predmetima koje je taj profesor smatrao “njegovim vlasništvom”, odmah je ustao do ormara i dao mu dokumentaciju koja mu je bila potrebna za završetak magistarskog rada. 

Početkom 2014. godine, pred porodicu Lemeš život je postavio novi izazov: ostati u Zenici ili otići na Novi Zeland, gdje je profesor Lemeš pronašao posao na univerzitetu. Međutim, njegova supruga je smatrala da je to ipak predaleko, i da je ipak bolje da ostanu u Zenici. Tada se odlučio upustiti i u bavljenje politikom, potaknut protestima iz februara 2014. godine. Nakon dužeg nagovaranja, pristao je i postao poslanik u Skupštini kantona. No, već nakon tri sedmice, shvatio je da je u stvari zalutao u politiku, ali ne i zašto. Trebale su mu još tri godine da potpuno shvati pravi razlog političkog neuspjeha. Postao je svjestan da je u stvari imao pogrešan motiv za ulazak u politiku. Shvatio je da ga ne zanima borba za moć i prestiž, borba za političke pozicije, već da želi stvarno utjecati na društvo. 

“Da sam ušao u politiku s namjerom da gazim druge ljude, da se borim da budem neki predsjednik, delegat, ja bih možda i uspio, ali mene to jednostavno nije zanimalo. Ja sam npr. sâm pisao inicijative da se voda zaštiti kao ustavna kategorija, te sam o svom trošku platio štampanje plakata. Jednostavno, nisam imao podršku svog okruženja i nekako sam ostao sam u svojim nastojanjima da se nešto primijeni. Nakon završenog mandata, rekao sam da napuštam i stranku i politiku, da nastave bez mene, da ja nisam materijal za političara, te sam se vratio ekologiji kroz građanski aktivizam.” 

Kroz sve te izazove, kako navodi profesor Lemeš, naučio je kako je teško donijeti pravu odluku kada nemamo dovoljno iskustva. Shvatio je važnost šutnje i opreznosti u politici, jer nije sve uvijek onako kako se čini na prvu. Proživio je čak i sudski proces, bio je optužen za klevetu kad je pokušao razotkriti akademsku korupciju, a trebale su mu tri godine da dokaže svoju nevinost. 

Profesor Lemeš je našoj ZeForge ekipi poručio da je bitno ostati dosljedan svojim ciljevima, bez obzira na teškoće koje se mogu pojaviti na putu. 

 

Životni uzori 

“Teško je reći ko su mi uzori u životu. Imam ljude koje poštujem, koje cijenim, ali da je meni neko uzor pa da ja nekoga imitiram, teško. Na primjer, imam ljude koje cijenim, na primjer Josip Broz Tito. On je bio državnik, za razliku od ovih današnjih političara. Bez obzira na to što pričaju o njemu, dovoljno je da pogledaju ko je sve došao na njegovu sahranu. Hajde, neka neko sada napravi državu koja ima tri fabrike aviona. Ja ću mu skinuti kapu i reći: bolji si od Tita. To je bila država gdje sam ja, dijete iz siromašne porodice, uspio da dođem do pozicije redovnog profesora. To nije nimalo lako. Sada je sistem toliko korumpiran, pokvaren, da je to skoro neizvodivo. Nemojte me krivo shvatiti, moguće je, ali vrlo teško za dijete iz siromašne porodice da dođe do takve titule, osim nepotizmom, koruptivnim putem i sl.” 

Drugi uzor je njegov otac. “Sve što sam postigao, postigao sam zahvaljujući njegovim odricanjima.” 

Što se tiče biznisa, kao uzor navodi Snježanu Köpruner, koja je napravila čudo u Travniku. “Ta žena pravi fabrike. Ja uopće nisam biznismen, uopće nisam tog kova, ali jako poštujem to što je ona napravila.” 

Ističe kako su mu uzor svi oni ljudi koji znaju da rade za dobrobit društva, te da se upravo tim ljudima treba dati mogućnost da učestvuju u donošenju odluka, a ne onima koji prošetaju kroz pet političkih stranaka samo da bi zadržali svoju poziciju, koji djeluju isključivo za svoju ličnu dobrobit i dobrobit svoje porodice. “E, takvi ljudi su mi uzor.” 

Navodeći svoje uzore, prstom je pokazao na dvije slike okačene na zid kancelarije. Bili su to njegov otac Hakija i Tito.  

U brzom tehnološkom napretku današnjice, osobe poput Samira Lemeša igraju ključnu ulogu u oblikovanju budućnosti svakog grada. Njegova stručnost i predanost polju informatike, ali i ekologije, ne samo da oblikuju nove generacije mladih umova, već i otvaraju vrata neograničenim mogućnostima. Osvrtanjem na ovu inspirativnu priču, postaje jasno da su ljudi poput profesora Lemeša graditelji mostova prema svjetlijoj budućnosti. Ti mostovi prožeti su altruizmom, naukom, iskustvom, te željom da znanje i vještine budu osnova svakog ljudskog poduhvata. 

Svaki grad treba prepoznati važnost stručnjaka poput Samira Lemeša, te raditi na tome da takvim ljudima osigura potrebne resurse i podršku kako bi nastavili svoje neprocjenjivo djelo.